17 Mar

SDK

Pismo poslano Bosanskom Postom.

(odgovor poslan Bosansoj Posti / Fahri Konjhodzicu 17. marta 2009)

Cika Fahro, vidite.. ovo skoro dvije godine lezi u meni, i nismo mi u projektu imali ni vremena ni mira da se medjusobno ispricamo o ovome. A ja ne mogu u dvije recenice da odgvorim na ta pitanja. Evo, ja sam napisao raport, za nesto cu ovaj tekst vec jednom iskrostiti, a vase je da izaberete dvije recenice koje mislite da vam trebaju.

A ispod, moja duuuuuugacka izjava:

—————————————–

SDK -Backstagestory  by Yngvar Dundervik

Po nekim definicijama kao i jesam nosilac projekta SDK, ali nekad mislim da sam zasluzan za njegov postanak onoliko koliko je Gavrilo Princip kriv za prvi svjetski rat. Hocu da kazem, namjestio se covjek na pravo mjesto u pravo vrijeme, ali sve je vec bilo zrelo da pukne, samo se se trazio razlog.

Znate, mi koji smo bili involvirani do guse u ovo smo jedna specificna generacija. Dosli smo u Skandinaviju u pubertetu, a vec smo bili uspjeli da se drugdje po prvi put zaljubimo, a vec 2006te je prosao taj broj godina da smo duze ovdje nego sto smo imali sansu prozivjeti u Bosni. Visimo tako ni na nebu ni na zemlji, i samo cekamo da se nesto desi. Ja nekad pomislim kako jos uvijek cekam da se rat zavrsi pa da se vratimo. Puni smo utisaka i pricha i muzike koje hoce da iscure, a istovremeno smo mozda i grupacija stranaca koji smo nabolje integrisani u Norveski sistem, a ipak zadrzali onaj nas inatski identitet. Ja sam samo povezao neke zice.

Ja evo nakon svega ovoga jos uvijek nisam pogledao predstavu uzivo u cijelini. Na probama sam donosio kafe i sendviche i odgovorao na telefone. Na premijeri u Trondheimu sam odrzao govor tacno prije predstave povodom toga sto je Nenad Orucevic, Sasin buraz, umro sedmicu dana prije predstave, a to me toliko poremetilo da nisam zavirio u salu do sredine drugog akta. U Oslo nisam isao kad su predstave bile, da ne ostavim trudnu zenu u 9,5om mjesecu samu, i tako sam sve propustio. Ali kazu svi da je dobra predstava, pa cak i novine.

Pitate kako je sve pocelo? i proslo? A to je jedna lijepa tragikomedija sama u sebi ako neko ima vremena da cita.

Under Dogs 2007

Meni je sve ovo pocelo kad je Saso zvao 2006te i kaze: “Evo ja naso bend u Oslu, hajde pisi nam neke tekstove, hocemo da pravimo nesto svoje, a nemamo vremena, samo traze da narodnjake sviramo”. A koji je bend nasao.. Zhivcho, Daidzha i Boki, sve zadrti rokeri, sviraju narodnjake, a nemaju ni ime..

Ja sam inace klasicni gitarista rodom, i tek oko ’96te sam poceo sa Elvisom, a Elvis mi dodje Daidzha, da sviram oko Osla nasu Yugo-nostalgiju. Svirali smo Dugme i Balasevica i sl. u Bosanskom klubu, na festama i cak smo u par Norveskih starackih domova nastupili. Istovremeno je Daidzha u Lunner Gimnaziji za Bosance upoznao Amira, a ja sam tek 10ak godina kasnije, krajem ’08 saznao Amirovo pravo ime, jer su ga do tad svi zvali Zhivcho. Propustio sam ga bio i onom prilikom u Oslu ’05e kad sam slucajno zavrsio u nekoj rupi gdje Zhivcho i Boki, gitara i bubanj dzemaju onako bez ikakvog cilja i ambicija, samo da isprazne zivce. A taj Boris je kao bio opasno dobar bubnjar, svirao sa Ginom Bananom u Kultur Shock bandu u Seattlu, i povodom jedne norvezanke zavrsi u Oslu. A ja kad sam poslusao sta taj Kultur Shock svira, to je fuzija etno-rocka i jos svasta ponesto, dusa mi pade na mjesto, i to mi je popunilo veliku rupu kao slusaocu dobre muzike.

Uglavnom, 3 godine prije ovog svega, ja sam u Trondheimu trebao da postanem inzinjer, i pokusavao sam da ostavim gitaru zajedno sa cigarom, ali sam se u jednom momentu ’03ce nasao u bendu sa Sasom. Bend se zvao Bossa Nogga, a svirali smo brazilski samba-dzez (Bossa Nova) sa Linn Bjerke, koja je takodje glavna uloga u predstavi. Kad je Linn pauzirala na probama, ja i Saso smo redovno padali u sevdah, ciganiju, ili sta god ide u 9/8 ritmu, ali nema tog bubnjara u Trondheimu da nam to svira. Prihvatila je Linn onda da pjeva O-djila, Bubamaru i Lubljut Cigana Jana, sve u 4/4unza, i super nas krenulo, i nastupali smo i na glavnom trgu. I bas kad smo mirisali necemu ozbiljnom, a cak je izasao notis u Dagbladetu za jednu svirku, cekamo Sasu da se vrati iz Bosne taj august, ali Sasi fino bilo dole, produzi on ferje jos mjesec dana, i tu se zavrsi prihca, i odseli svako na svoju stranu. Tek dvije godine kasnije jednog dana mene Saso zove, kao nasao je bend u Oslu. A koji je bend nasao, heeej! Saso, i Daidzha u istom bendu, sa bubnjarom iz Kutur Shocka, i sve to ide u krug na energiji onog Zhivche. I tu se ja navucem.

Slobodna Bosna

Nisam vise gore imao s kim da sviram, a imao sam i bebu, ali sam mogao za kompjuterom da pisem tekstove. Slao sam testove pjesama njima u Oslo kao u neku izdavacku kucu. A odgovor, ako se smiluju poslije svake druge pjesme, je obicno bio: “Dobar ti je ovaj, smjesan ti je ovaj, pisi jos, ali raja traze narodnjake!”. Dvojica bi na Engleskom, a dvojica bi na Bosanskom tekstove. Norveski sam pisao jer me ideja odvuce, a niko nije mislio da cemo na tome zavrsiti. Nakon godinu dana sam imao brdo svakavih neiskoristenih tekstova i pjesama na 5 jezika. I kad sam ostao pappa-permisjon 2 mjeseca u oktobru ’07 i bez televizora, jer sam nesto bio ljut na dnevnik, opet iz dosade, primjetim da tekstovi nisu bas ljubavni, a dosta ih vuce na fazon “istocnjak na zapadu” i primjetih kako da bi se mogli sloziti u zajednicku pricu. I ja tako jednu noc, kad se Sandra nije budila, slozim to u neki red. Ja sam tad prehladjen snimao pjesme na malom mikrofonu od laptopa dok su drugi muzicari iznajmljivali studio za 4000kr dan, a Damir, brat mi, takodje veliki fan UDIja, ih je mnozio da zainteresuje neizainteresovane.

Prvi manusskript nije uopste licio da na ovu pricu koja je danas postavljena na sceni, ali mnoge pjesme su iste. Tad sam imao obradu Stinga “Herzegovinian in Nju Jork”, Janis Joplin “Allah, buy me Mercedes Benz u 7/8”, i od Chuck Berrya, “Djani Bi Gud” sevdah verziju. To smo sve kasnije morali izbaciti jer nam ni SonyBMG, ni Universal ni Bonnier nisu dali pravo da te obrade koristimo, te je mnogo posla tu baceno u vodu, ali Djaniju je ostalo ime Djani iz ove pjesme koju na kraju nismo ni korsitili. Cak ni ime predstave koje sam prvo izabrao mi se ni tad nije svidjalo, a promjenio sam ga 2 dana prije nego sto sam poslao prvu molbu. Libreto se tada zvao “Hvem drepte Bikkja”, baziran na seriji pjesama o cukama, jer su momci u Oslu uzeli ime UDI (Under Dogs International) i svirali pod logom na kojem Buldog ima petokraku na glavi. Taj Buldog je bio Borisov dizajn i bez ikakve logike je nosio nad glavom nadpis “Sex, Drugs and Kalashinikov”. Mnogo kasnije sam pitao Borisa sta mu to znaci, a on kaze “Nemam pojma, meni je to zvucalo kuul..” U svakom slucaju, prijmjetio sam da mogu ovaj njihov plakat da stavim na naslovnu stranu skripta da ilustriram naslov “Hvem drepte Bikkja”. Ali je tada naslov nad glavom buldoga “Sex, Drugs i Kalashnikov” bio veci nego moj naslov “Hvem drepte Bikkja” i izgledalo je da je to ime projekta. Tako je i ostalo.

Sad sam imao koncept ideju sa tekstovima, bend koji hoce da pravi svoju muziku, Irenu Prskalo koja studira reziju, i sta cu ja sad od ovoga? Mozda bi, da imamo para, ovo lakse islo, pomislim, a Damir otvori firmu da administrira UDI i kaze: “Salji”. I pogodi se da sam se ja u ovoj situaciji nasao okruglo 3 sedmice prije isteka roka 1. dec 2007, da se traze pare za Mangfoldåret 2008, kojima je u mandatu bas ovakve projekte da traze, samo sto ja o tom tad nisam imao pojma. Ali, zapikam ja sebi da napisem tu molbu do roka, i pocnem studirati sta treba u toj molbi da stoji. Ta molba mi je na kraju odnjela vise zivaca i vremena nego svi tekstovi i manusskript zajedno, ali je bila u neku ruku i vaznija.

Jedan od losijih koncerata

Slao sam molbu u cetiri navrata sa promjenama u Kutlurrådet, a da ne govorimo o molbama za pare sa drugih mjesta koje nismo dobili. I u svakoj novoj molbi sam slao novu reviziju skripta, malo promjenjenu. Ne znam sto sam sve to uopste radio, skoro niko me tad nije shvatao ozbiljno, pocev od mene samog, ali svima je kao bilo interesantno i smijesno. Tata je plakao na sta ja gubim vrijeme, sve dok nisam u aprilu’08 izvadio novine gdje pise da smo dobili 200 000kr, i od tada vise nije pametovao. Drugi su se postavili: “Cool fora, upisi i mene kad vec nista ne kosta”, a Elvis je u ranom momentu sa osmjehom cak i rekao: “Ako bude sta od tog tvog teatra, ja hocu da budem u glavnoj ulozi, ili ce bit’ belaja!”. Srecom sam uoci prvog soknada sreo Jovana Pavlovica, koji je dan danas jedina osoba koju ja licno poznajem da ima ikakvog profesionalnog iskustva sa Norveskom birkoratijom koja se vrti oko kulture i teatra. On je bacio jedan pogled na soknad i rekao: “Odlican ti je projekat, samo nemozes nista od 100 000 kruna uraditi, dzaba bacas papir. Sve to sto si ti naumio, treba ti najmanje pola miliona.”. “Au”, reko’.

Under Dogsi su u medjuvremenu harali Skandinavijom, svirali narodnjake, pardon: “World music”, po svadbama i festivalima. Ja sam ih pratio kao grupi, imam jos uvjek 4 njihova postera u dnevnoj sobi iz tog perioda. Moj lokalni DJ ovdje u Trondheimu, “ET Utlendingen” (Enes Terzic) je vodio Balkan Partije, i zajedno smo kovali velike planove, ali nikom jos nije moj teatar ozbiljno padao na pamet.

Ali eto, dobili smo, tad zacudo, a sad naravno, tih pola miliona i trebali smo da pocnemo. Tad sam sebi definisao znacenje profesionalizma. Nema to veze ni sa nivoom, ni kvalitetom, ni od cega covjek zivi, nego sa interakcijom sa suradnicima, i da svako zna svoj posao. Ne pika se sto smo mi, svaki od nas, po starom Bosanskom obicaju, tacno znali sta onaj drugi treba da radi, kad to covjek mora objasnjavati onom drugom, a onaj se jos kao ne slaze. Dva profesionalnca tacno znaju sta im je rediti bez razgovaranja. I dovoljno je da je jedan neprofesionalan, pa su samim tim i obadvojica zajedno. Znaci, time tvrdim da takodje postoje umjetnici koji su se probili do samog vrha, a da nikad nisu bili profesionalni. Eto, blago njima.

I ja sam tad kao napravio neki plan i kao poslao ljudima sta ko treba da radi i mislio da ce sad svi da se uhvate toga i da prionemo. I sjecam se da su se prvih pola godine manje vise svi ukocili osim Zhivche. U stvari, svi kao nesto cheprkaju, ali nista se krupno ne desava, i samo Zhivco i ja (ja administracija, a ne ja dramaturg) prebacujemo lopatama gromade stajskog djubriva i gledamo njih kako se drze za nos. Rezija je cekala da muzika bude gotova, muzika je cekala da rezija bude gotova. Glumci su cekali da dramaturg zavrsi manus, dramaturg je cekao da reziser koriguje, reziser je cekao da glumci kazu dramaturgu sta misle. Ja sam mlatio i galamio u prazno i na telefone na sve strane i Zhivcho je mlatio sa mnom. Da nije bilo njega, ja bih u julu 2008 vratio sve one pare Kulturrådetu, i rekao bih “Nista od ovoga, zaboravite sve!”.

Dugo nismo imali ni dobrog kandidata za trecu ulogu Mustafe. Znali smo brdo potencijalnih Bosanaca, ali sam ja insistirao da bude bilo ko osim bosanac. Previse nas je. Na kraju je Marina Popovic proslijedila jednog polunorvezana, a poluturcina koji se zove Haakon Mustafa zaprave. Iako je ovaj selio u Kopenhagen kao jedan od uslova, on je bio najjaca alternativa. Imali smo stvarno komplikovane zahtjeve, hem treba da zna 7/8, hem da je zgodan i mrk, da je bariton, da zna da glumi, da ima snage da radi sa Bosancima, i povrh svega toga da ne ocekuje neku veliku platu.

I pola miliona je tad zvucalo kao puno para, a ne moze covjek nista s time napraviti ako nema profesionalnu infrastrukturu i prilaz opremi. Od kostima i kulisa do mikrofona i zvucnika koji kostaju 5000 samo sto ih pogledas. A, da smo samo ja i Zivcho poceli brojati ikakvu satnicu, koliko smo mlatili, pojeli bi sav budzet prije nego sto su drugi zinuli. I jos hocemo da rezultat bude bas onako profesionalan, a i bio je na kraju. Kad sad pogledam, stvarno smo napravili nesto kvalitetno i dobro i nevjerovatno je da smo uspijeli.

Dragvoll sessions

U jednom momentu smo se slozili ja i Zhivco da svima treba neki nazor ludi datum, rok kad ovo treba da bude gotovo, inace ce se ovo rastegnuti do 2012te, a vrijeme je lova. Irena je prihvatila, Damir je prihvatio, glumci i bend su prihvatili, i tad se sve desilo. Podpisemo tad kontrakt za 02. novembar 2008, TRANSFORM festival u Trondheimu, dva mjeseca prije datuma, posaljemo 1og septembra demo na “Oslo World Music Festival Demokonkurranse” sa jedine dvije pjesme koje su bile spremne do kraja, a Zhivcho istovremeno prihvati posao u Oslo Nye Teatru. I sad sta bude. Nismo mi ni mogli to drugacije da uradimo, a ta su dva mjeseca bila udarnicka.

Boris je napravio novo pakovanje za produkt, i stvarno se vidjelo da je i on bio inspirisan. Ljudi su dolazili da vide kako neko moze da dobilje pola miliona za “Seks, Drogu i Kalasnjikove” od ministarstva za Kulturu i kako se tako nesto prodaje kao kultura. Niko nije imao pojma sta dolazi da gleda, ali ljudi su izgleda odlazili zadovoljni. Nisam ja to napisao ono ispocetka sto sam mislio da sam neko, ja sam samo nervozan i bolujem od one iste bolesti kao Zhivcho da nesto mora da se desava ili ce sve da stane. A moji tekstovi, za koje sam uzeo inspiraciju od upravo onih koji su ih interpretirali na sceni, i time nisu ni samo moji, stvarno nisu losi, ali to nije niko znao do neki dan. UDI svira muziku takvu da nema jos 3 benda u Norveskoj da je mogu odsvirati a da se dobro ne potrude, a publika se gega od ritma. Ja mislim da je veliki uspjeh zadovoljiti publiku pjesmom, a da je publika nije nikad prije cula.

A, onda je dosao red da se predstave srede u Oslu. Ali tad je vec Zhivco u Oslo Nye Teatru bio na “ti” sa svim velikim njuskama, dok sam ja jos uvjek sa Enesom ispijao kafe u Brukbaru, te mi je receno da se ne petljam i da je sve pod kontrolom. Ma, nisam ja ni sumnjao.

Da li sam ja zadovoljan rezultatom? Vrhunska predstava, vrhunska muzika, vrhunski glumci, nego sta nego sam zadovoljan. Jedino mi je krivo sto smo Zhivcho i ja premoreni, i iscjedjeni, ali ce valjda i to da prodje kad se jedne godine vratimo s mora. Sve smo ulozili u kupon “Da to sad neka profesionalna organizacija sa infrastrukturom preuzme pod svoja krila”, mozda cak i televizija, i da napravi turneju po Norveskoj, jer mi vise nemamo ni snage ni para. Ako se to ne desi, bolje mi je da se vratim u inzinjere. I necu o buducim projektima ni da pricam, da se provaljujem po novinama prije vremena. Ako vec sta bude, pitajte Monu Levin, ako ona ne zna, ne morate ni vi.

Eto, ja se malo ispraznio. I za kraj, ako ovo rodi plodom do tog nivoa da ja u buducnosti inshalla sta para zaradim na ovome, evo unaprijed se zahvaljujem: Amiru, Damiru, Sasi, Daidzhi, Ireni, Veci, Marini, i drugoj, Samri, Enesu i Nesi dragom. Cuvajte mi se, zelim vam sve najbolje, i manje zuganja, a vise onih osmjeha ko sto norvezani znaju, zivota vam.

Igor