Preminuo je juče Đorđe Balašević… pjesnik po zanimanju.

Često sam pomislio zadnjih godina da ljudi prelako fejsbuk preplave vjestima kako je umro taj i taj selebriti, i nešto se ibrete, kao žao im, ama ko je tebi Dejvid Bovi, ali eto… sve se okrene, kao ringišpil.

Umro je juče Panonski Mornar. Sa njim je umro i zadnji komad Jugoslavije, i sa njim je umrla još jedna horda naših blijedih identiteta, a probudila se serija suzdržanih emocija vezanih za neke od naših života koji su namjerno zatrpani, jer su ih tužne i nesretne devesete osudile na suze. Neki su od tih života toliko bili tužni, i ne želimo da ih se sjećamo, da ih ponovo ne preživimo, a neki su opet toliko bili lijepi da ne želimo da ih se sjetimo jer ne možemo ponovo da ih proživimo, a tu su, a tu su, negdje ispod devedesetih, pa isplutaju malo kad ih valovi dunava, ili talasi vjesti o tome da vrijeme ide, i da panta rei, uznemire iz mulja, kao 19og februara 2021.

Održao sam u karijeri hiljadu koncerata, a samo jednom tribute-koncert nekom kantautoru, a to je bilo Balaševiću, davne deveset i neke, sa Šindikom, Elvisom i Damirom. I ostalih 900 mojih koncerata su nadahnuti tim jednim, i nije ni tajna da je na polovini mojih pjesama karte svirao upravo Boža zvani Pub, ambasador dobre volje, i borac protiv idiotizma.

Eto, putuj Đole, i nemoj više čekati na nas!